U potrazi za nevidljivim
Ma koliko naša politička drama delovala lako utopiva u mnoštvo drugih kolektivnih sudbina, ona ipak nosi jedan neponovljiv pečat svojstven svim nesrećnim narodi
Tako ovi pisani redovi i nastaju; manje kao iluzija da mogu odgovoriti na brojne političke dvoume, više kao potreba da se zapitamo da li je četrnaest godina tumaranja u magli bio jedini put do ovog parčeta slobode. Uverenje totalitarnih režima da je svaku opoziciju najlakše slomiti gaženjem po repovima prošlosti njenih kandidata, najčešće taj metod pretvori u pravilo a potom i u jedini način obračuna sa političkim neistomišljenicima. Shvativši to, idejni tvorci Studentskog pokreta, svesno ili ne, stvorili su Kajzera Sozea srpske političke scene. I pre nego li pokušam da objasnim da jedan od najnegativnijih likova kriminalističkih filmova u ovom slučaju može imati pozitivnu konotaciju, red je da zabeležim misao koja mi se javila pri pomenu ovog filma. Naime, setih se školskog druga koji mi je u ranim dečačkim danima skrenuo pažnju na ,,Dežurne krivce". Petar Popivoda, razrešeni policijski službenik, nakon proterivanja iz službe, nije sedeo skrštenih ruku. Ambiciozno, kako samo on to ume, obreo se u ulozi nastavnika istorije. Jednom prilikom, pre nekoliko godina, moguće je i čitavu deceniju, ovako mi je govorio u jednom kafanskom razgovoru: Uverenje mog pokojnog oca da je za ozbiljan društveni položaj formalno obrazovanje nepotrebno, čak i suvišno, pokazalo se kao potpuno tačno. To što sam u jednom trenutku za potrebe članstva u Komisiji za akreditaciju visokoškolskih ustanova morao dobaviti diplomu nastavnika istorije, bila je stvar čiste formalnosti i takođe suvišnog administrativnog protokola. Ispostaviće se kasnije da je moglo proći i bez toga, ali sad, šta je tu je. Čak ni moja lična uverenja nisu bila u saglasju sa idejom da postanem nastavnik istorije. Još iz perioda rane mladosti kada sam naivno verovao da opšte obrazovanje ima neku konkretnu primenu, usvojio sam
Kanonicka stranica